Karma

Imala sam neopisivu zelju da odem u vjerski objekat pripadnika islamske vjeroispovijesti. Zeljela sam da vidim kako uzivo izgleda. Sve sto se tice njihove kulture, muzika, ples, odjeca, i ostalo, mnogo mi se uvijek svidjalo.

Nedavno odlucih da ispunim sebi zelju i odem u taj vjerski objekat. Spremila sam se i otisla. 

Posto, vjerujem da se sve desava s razlogom, koji saznamo prije ili kasnije, danas, nakom mjesec dana od toga, vidim da kad sam krenula ka tom vjerskom objektu nije bez veze ulazna kapija bila otvorena, a vrata od objekta zatvorena.

Danas sam vozila i prosla kraj tog objekta, medjutim, ispred mene je bila dugacka kolona auta. Na samom pocetku kolone je bio veliki kamion. Zamislih se na momenat, "Ovo je mozda neko upozorenje, da ne vozim brzo", a svoju sumnju  sam potvrdila posto je kamion nakon jednog kilometra ubrzao. Ja sam nastavila da vozim umjereno. I, zamislite, nakon 7 km voznje, naisla sam na radarsku kontrolu, a s obzirom da je put bio otvoren, moglo je da se vozi 100 km/h iako je ogranicenje 60 km/h.

Potom se zamislih, zasto li je kapija bila bila otvorena, a vrata zatvorena?! Jos uvijek nemam odgovor na to pitanje, ali se iskreno nadam da cu ga dobiti uskoro.

Nemam vise zelju da odem u taj vjerski objekat, posmatracu ga spolja, kao i do sad.

Ne volim da izazivam sudbinu jednako kao sto volim da pratim znakove upozorenja oko sebe.

PS. Ovo je jedna od mnogih situacija koje sam imala. Rado bih popricala sa nekim ko je imao slicnu situaciju. 

Nakon raskida mi je bilo nezgodno prvih sedam dana, odvikavanje od svakodnevnog dopisivanja, vidjanja, jednostavno, odvikavanje od osobe u koju bijah tako slijepo zaljubljena.

Poslala sam mu dvije-tri poruke, cisto bez veze u toku tih sedam dana. Kasnije sam skoro pa i prestala da mislim o njemu. Rekoh sebi, ljeto je, zezaj se, izlazi, uzivaj, boli te briga za njim, te tako i bijese. Medjutim, kad ja prestadoh da pisem, on se meni javio. Bilo mi je istovremeno i drago, a i svejedno. 

Nakon mjesec i po' dana, setam ulicom, i stize mi poruka. "Sta radis? Jesi li slobodna da veceras popijemo kafu, ili da prosetamo?" On mi je poslao poruku, ja se izgubih na momenat. Pozeljeh odmah da mu napisem, daaa, hocu da te vidim, ali se pribrah. "Javicu se malo kasnije, imam dogovor, pa ako ne bude nista od toga, mozemo otici na kafu", odgovorih ja. 

Stigoh kuci, a drugarica mi napisala da nece moci veceras na kafu, bila sam jako srecna. Sta ti je sudbina.

Spremila sam se nabrzinu i nasli smo se u gradu. Otisli smo do rijeke i sjedili, pricali, neocekivano mi se priblizio i poljubio me. Ja sam se samo prepustila. Nisam tada nista osjetila, a kad krenusmo negdje drugo, za divno cudo, uhvatio me za ruku. Dok smo bili u vezi, rijetko kad smo se drzali za ruke, ali eto.

Odvezao nas je na "nase mjesto". Gdje smo toliko puta bili, i dan danas, to mjesto je za mene, nase.

Ljubili smo se dugo, a kasnije je pokusao da me nagovori da vodimo ljubav. Nisam pristala na to, rekoh mu da nema od toga nista i da slobodno moze kuci da me vozi, te tako i bijese. Nije mu bilo svejedno, ali ja stvarno nisam to htjela.

Dok smo se vozili, rekao mi je, "Nakon raskida sam se probudio, i bilo mi je tesko, rekao sam sebi, nema vise moje djevojcice". Ja samo prevrnuh ocima, i promrmljah nesto bez veze. A on ce, "Ozbiljno ti kazem, i kamen kad nosis toliko dugo, pa kad ga izgubis, bude ti neobicno".

Nikada prije mi nije nesto ovako rekao, nisam mu vjerovala tada. Ali, znam da me volio i da sam mu bila posebna. 

Iskreno da vam kazem, znala sam da ce me zvati, samo sam cekala i bilo mi je drago. Medjutim, ovo je tek zahuktavanje ove price, vrhunac tek slijedi. 

 "Ako nesto stvarno zelite, to ce se ostvariti. Nikad ne sumnjajte u to."