Karma

"Skoplje, Beograd, Bec, i dalje na zapad, gde nas sudbina ponese, ovo je juzna pruga...."

Jesen, 18:50 h, dva minuta imam jos da krenem. Nikoga kod kuce, da se makar javim. Jos htjedoh iznenadjenje da bude. Pomislih, "ako je sudbina predvidjela da odem, otici cu". 

18:52, roditelji na vratima. Proletjeh kraj njih kao tornado, nabrzinu rekoh nesto i gaass na stanicu. Jos 20 minuta do polaska, a meni je to na knap.

Najbrza voznja ikad, ni sama ne mogu da vjerujem. I iz busa htjedoh i prije autobuske stanice da izadjem, koliko uzbudjena sam bila.

"Je l' otisao voz za Doboj?!", ne znam ni kako izgovorih.

"Nije jos", rece mi kondukter. 

Tek posto se smjestih u kupe, odahnula sam, bilo je to jedno veliko "uhhhh".

Nije me ocekivao, Hani, ta sreca se nije mogla opisati. Jos kad sam mu ispricala za ta dva minuta na koje sam se ogranicila ^_^.

Ljubav, sudbina, sta god da li je, omogucili su da se vidim sa svojim dragim, iako sam sutradan morala nazad kuci.