18:52 h

"Skoplje, Beograd, Bec, i dalje na zapad, gde nas sudbina ponese, ovo je juzna pruga...."

Jesen, 18:50 h, dva minuta imam jos da krenem. Nikoga kod kuce, da se makar javim. Jos htjedoh iznenadjenje da bude. Pomislih, "ako je sudbina predvidjela da odem, otici cu". 

18:52, roditelji na vratima. Proletjeh kraj njih kao tornado, nabrzinu rekoh nesto i gaass na stanicu. Jos 20 minuta do polaska, a meni je to na knap.

Najbrza voznja ikad, ni sama ne mogu da vjerujem. I iz busa htjedoh i prije autobuske stanice da izadjem, koliko uzbudjena sam bila.

"Je l' otisao voz za Doboj?!", ne znam ni kako izgovorih.

"Nije jos", rece mi kondukter. 

Tek posto se smjestih u kupe, odahnula sam, bilo je to jedno veliko "uhhhh".

Nije me ocekivao, Hani, ta sreca se nije mogla opisati. Jos kad sam mu ispricala za ta dva minuta na koje sam se ogranicila ^_^.

Ljubav, sudbina, sta god da li je, omogucili su da se vidim sa svojim dragim, iako sam sutradan morala nazad kuci.


Pjescani sat

Kao sto svake godine, prvi put kad dodje na predavanja, profesor napise:

"PERICULUM IN MORA" 

"Opasnost je u odgadjanju", bilo ispita ili neceg drugog.. 


Cudni su ljudi danas

Nedavno cuh, "Bojim se starenja, bojim se da cu ostariti", pa pomislih, "Ee, daj Boze da mi svi ostarimo"!


Snovi su cudo

Ne, ne namjeravam da mu pruzim drugu sansu, iako ga jos uvijek toliko mnogo volim. 

Ali se u nasu prelijepu proslost, makar u snu, vratim i uzivam.

Nista ljepse. "Hani"


Misao dana

Najkvalitetnije potrosen novac je novac potrosen na obrazovanje!


Neodlucnost

Da li, ili ipak ne?! Hocu, ili mozda ne?! Pitanja sa kojim se svakodnevno susrecemo.

Ukoliko nesto stvarno zelite, pa se bojite da nece ispasti kao sto ste ocekivali, uradite to. Ne gubite nista ako probate. Probali ste i bar cete znati na cemu ste.


Znakovi pored puta

Imala sam neopisivu zelju da odem u vjerski objekat pripadnika islamske vjeroispovijesti. Zeljela sam da vidim kako uzivo izgleda. Sve sto se tice njihove kulture, muzika, ples, odjeca, i ostalo, mnogo mi se uvijek svidjalo.

Nedavno odlucih da ispunim sebi zelju i odem u taj vjerski objekat. Spremila sam se i otisla. 

Posto, vjerujem da se sve desava s razlogom, koji saznamo prije ili kasnije, danas, nakom mjesec dana od toga, vidim da kad sam krenula ka tom vjerskom objektu nije bez veze ulazna kapija bila otvorena, a vrata od objekta zatvorena.

Danas sam vozila i prosla kraj tog objekta, medjutim, ispred mene je bila dugacka kolona auta. Na samom pocetku kolone je bio veliki kamion. Zamislih se na momenat, "Ovo je mozda neko upozorenje, da ne vozim brzo", a svoju sumnju  sam potvrdila posto je kamion nakon jednog kilometra ubrzao. Ja sam nastavila da vozim umjereno. I, zamislite, nakon 7 km voznje, naisla sam na radarsku kontrolu, a s obzirom da je put bio otvoren, moglo je da se vozi 100 km/h iako je ogranicenje 60 km/h.

Potom se zamislih, zasto li je kapija bila bila otvorena, a vrata zatvorena?! Jos uvijek nemam odgovor na to pitanje, ali se iskreno nadam da cu ga dobiti uskoro.

Nemam vise zelju da odem u taj vjerski objekat, posmatracu ga spolja, kao i do sad.

Ne volim da izazivam sudbinu jednako kao sto volim da pratim znakove upozorenja oko sebe.

 

PS. Ovo je jedna od mnogih situacija koje sam imala. Rado bih popricala sa nekim ko je imao slicnu situaciju. 


Prva ljubav III

Nakon raskida mi je bilo nezgodno prvih sedam dana, odvikavanje od svakodnevnog dopisivanja, vidjanja, jednostavno, odvikavanje od osobe u koju bijah tako slijepo zaljubljena.

Poslala sam mu dvije-tri poruke, cisto bez veze u toku tih sedam dana. Kasnije sam skoro pa i prestala da mislim o njemu. Rekoh sebi, ljeto je, zezaj se, izlazi, uzivaj, boli te briga za njim, te tako i bijese. Medjutim, kad ja prestadoh da pisem, on se meni javio. Bilo mi je istovremeno i drago, a i svejedno. 

Nakon mjesec i po' dana, setam ulicom, i stize mi poruka. "Sta radis? Jesi li slobodna da veceras popijemo kafu, ili da prosetamo?" On mi je poslao poruku, ja se izgubih na momenat. Pozeljeh odmah da mu napisem, daaa, hocu da te vidim, ali se pribrah. "Javicu se malo kasnije, imam dogovor, pa ako ne bude nista od toga, mozemo otici na kafu", odgovorih ja. 

Stigoh kuci, a drugarica mi napisala da nece moci veceras na kafu, bila sam jako srecna. Sta ti je sudbina.

Spremila sam se nabrzinu i nasli smo se u gradu. Otisli smo do rijeke i sjedili, pricali, neocekivano mi se priblizio i poljubio me. Ja sam se samo prepustila. Nisam tada nista osjetila, a kad krenusmo negdje drugo, za divno cudo, uhvatio me za ruku. Dok smo bili u vezi, rijetko kad smo se drzali za ruke, ali eto.

Odvezao nas je na "nase mjesto". Gdje smo toliko puta bili, i dan danas, to mjesto je za mene, nase.

Ljubili smo se dugo, a kasnije je pokusao da me nagovori da vodimo ljubav. Nisam pristala na to, rekoh mu da nema od toga nista i da slobodno moze kuci da me vozi, te tako i bijese. Nije mu bilo svejedno, ali ja stvarno nisam to htjela.

Dok smo se vozili, rekao mi je, "Nakon raskida sam se probudio, i bilo mi je tesko, rekao sam sebi, nema vise moje djevojcice". Ja samo prevrnuh ocima, i promrmljah nesto bez veze. A on ce, "Ozbiljno ti kazem, i kamen kad nosis toliko dugo, pa kad ga izgubis, bude ti neobicno".

Nikada prije mi nije nesto ovako rekao, nisam mu vjerovala tada. Ali, znam da me volio i da sam mu bila posebna. 

Iskreno da vam kazem, znala sam da ce me zvati, samo sam cekala i bilo mi je drago. Medjutim, ovo je tek zahuktavanje ove price, vrhunac tek slijedi. 

 "Ako nesto stvarno zelite, to ce se ostvariti. Nikad ne sumnjajte u to." 


Prva ljubav II

Ah, svi koji smo bili kao djeca ludo zaljubljeni znamo da je to bila prava, iskrena ljubav.

Iako sam se jako brzo zaljubila, nikada nisam bila ljubomorna, kao ni on. Bar mislim da nije.

Imali smo dogovor, "bice dovoljno da se vidjamo svaki drugi dan kako ne bismo dosadili jedno drugom". Postovali smo to cijelu godinu dana. Kada odlucismo da okoncamo vezu. Tacnije,  on je odlucio, ali bio je, slobodno mogu reci, jako surov prema meni tih "nasih, posljednjih dana u vezi". 

Bio je na bazenu, a navece, kada je dosao kuci, poslao mi je poruku koja je glasila "Hahaha danas sam upoznao djevojku sto radi na bazenu, pitala me, imam li djevojku. Rekao sam da imam. Zatim je trazila tvoj broj pjevuseci stihove Cecine pjesme, Da raskinem s njom. Nisam joj dao broj".

 Ogroman sok. Nezamisliv. Cijelu noc sam plakala, oka ne sklopih do pred zoru.

Cime ja to zasluzih, nikada nista lose mu ne uradih. Pogotovo tako surova sa budem.

 Nasli smo se sutradan, i otisli kod njega kuci. Taj dan smo slabo pricali, a ja od prethodne noci, bolje da ne pricam kakva sam bila. Uh, kad se sjetim sad, ne bih ni suzu pustila, samo bih dosla i udavila ga. Dijete jedno tako da povrijedi. Sram ga bilo. 

 Zaspao je u sobi, dok sam ja gledala u dnevnoj televiziju. 

Zaculo se zzz-zzz, ja skocih. Poruka je glasila "Ako zelis da me vidis, javi se na ovaj broj. Tamara" .

Ne znam sta biste vi uradili, ali ja sam bila mnogo nervozna, razmisljala sam, sta da radim sad, sta..?!?!

Nedugo nakon toga, i on se probudio i otisao do toaleta, "hajde", rekoh sebi, "uzmi telefon i obrisi to". Tako i uradih, da bi mi do kraja veceri osmijeh, "bez razloga" bio na licu.

26.06.2013. godine, imala sam ispit, na kursu engleskog jezika koji sam pohadjala. Presrecna sam bila kad ga polozih. Presrecna..

Nakon toga sam se nasla sa svojim dragim, i odlucili smo, bolje receno, odlucio je da odemo u park i pricamo malo. Znala sam sta ce biti, nisam ni sumnjala, ali sreca, uzrokovana mojim uspjehom, nije mogla biti pokvarena, NIKAKO!

Sjeli smo na klupicu, u "nasem parku". Primijetila sam da je nervozan, kako i ne bi bio. Razmisljao je kako da mi saopsti na najbezbolniji nacin da raskidamo. Izabrao je rijec "pauza". A s obzirom da nisam znala sta bi to trebalo znaciti, pristadoh. Nije mi nista moglo pokvariti raspolozenje, i tako zaljubljena znala sam da je najvaznije raditi na sebi, a momaka ce biti..

Sve je dobro proslo, pricali smo, smijali se, zezali. Spomenusmo jedan film, "Friends with benefits". Ja predlozih da odemo do njega i pogledamo taj fim.

Otisli smo, pustili film i od samog pocetka smo sebe poistovjecivali sa tim glumcima. Film je, bukvalno, takav, kao da je neko nas dvoje snimao. Mnogo smo se smijali. Pa zakljucismo negdje ma sredimi filma, zasto gledati dalje, svakako kao da smo ga mi rezirali.. Otisli smo do njegove sobe i vodili ljubav, za kraj. Da raskid bude potpun.

Potom me je odvezao kuci, usavsi u kucu, smijala sam se. Saopstila sam majci i sestri da sam polozila ispit, kao i da raskinuh s momkom. Iznenadile su se sto sam tako vesela, ali bilo im je drago jer mi raskid nije tesko pao.

I tako okoncah svoju prvu pravu vezu. Ljubav je jos uvijek bila tu, ali o tome cu vec pisati.

Smatram da se sve desava s razlogom i kao izraz nase jake zelje, izgleda da je i meni bio potreban odmor od veze, jer, iako nisam znala znacenje rijeci "pauza", a i u nastavku cete procitati sta je dalje bilo, bila sam srecna, nije mi bilo tesko sto raskinusmo. Pored svega ovoga, nisam mogla ja da raskinem, nisam imala hrabrosti.

 "Ako nesto stvarno zelite, to ce se ostvariti. Nikad ne sumnjajte u to." 


Prva ljubav

Relativno rano sam zapocela svoju prvu vezu. Imala sam 16 godina, a on 21. Prva ljubav, prava, djecija. Ni 20 dana nismo bili u vezi, a saznala sam da  (Dalje)


«Prethodni   1 2 3